Dobro jutro!!!
Eto, još jedan novi radni tjedan počinje. Školski proljetni praznici su gotovi i počinjemo starim tempom. To znači da nastavljam taksiranjem djece u školu i iz škole. Malena mi je prije dva tjedna počela iči u "MAlu školu". To bi bilo kao nekakvo dvomjesečno pripremanje za školu za djecu koja nisu išla u vrtić a najesen kreću u prvi razred. To joj traje svaki dan od pol četiri do pol sedam. I tako ja moram odvesti malog u školu u 13 sati, pa se vratiti kući, pa onda u 15.30 odvesti nju, pa se u 17.45 nacrtati pred školom pokupiti malog i čekati do 18.30 da i njoj završi. I tako do kraja svibnja. A slijedeći tjedan kada mali ima školu prijepodne sve je još veselije. Jer onda trčim u dvije smjene.
Ma dobro, ne žalim se, jer vrijeme je prekrasno, sunčano, toplo i onda je sve nekako lakše i ugodnije. Jučer sam nakon dosta mjeseci konačno napravila red na našoj terasi i otvorila sezonu sjedenja i uživanja na suncu. Inače, kad dođu ljetne vručine terasa nam je glavno boravište. Tamo i pijemo jutarnju kavu, ručamo, večeramo i sjedimo ono vrijeme koje nismo na plaži. Televizija koristi samo klincima koji ponekad pogledaju kakav crtić, a ja zaboravim i na vijesti. Što jest jest, mi koji živimo na moru zbilja imamo privilegiju da besplatno možemo uživati čitavo proljeće i ljeto u onome za što drugi moraju platiti (ako mogu) da bi u najboljem slučaju proveli 2 tjedna na moru. Još da znamo to i iskoristiti a ne da samo urimo i živciramo se po čitave dane, kako bi nam život super bio.
U onu slijedeću nedjelu mi sin ima prvu svetu pričest. Nećemo raditi neku veliku feštu jer nas ni nema baš tako puno rodbine. Doći će baka iz Zagreba i to bi ustvari bilo to. Moj brat je u dalekom svijetu i neće sigurno doći, jedino se moj otac možda pojavi. S njim imam malo čudan odnos i premda živimo u istoj kući (on živi u svom stanu), nemamo baš neki osobiti odnos. Ali, to je priča za sebe i o tome mi se ne da razmišljati, a kamoli pisati.
Spremam se ispeći tortu i koji kolać i već sam potrošila hrpu npvaca za odjeću sebi, malome, pa i mužu. Sve je strašno skupo, pogotovo tu u Poreču, pa sam u Zagrebu kupila neke stvari i super sam zadovoljna.
Sad moram ići, vuku me klinci za rukav, sinoć sam radila kremšnite pa bi oni sad probali.
NE MOGU VJEROVATI, evo me opet!!!
Ljudi moji, prolo je više od 2 mjeseca od mog prošlog posta. Ne, nisam u zemlju propala, nisam odselila u drugu zemlju, nisam smrtno bolesna (ne dao bog). Razlog zbog kojeg nisam pisala je toliko banalan, da skoro da me je sram izreči ga. Zaboravila sam lozinku! 
Ali, to i ne bi bilo tako strašno, da nisam zaboravila i korisničko ime (prava plavuša, nema što) I na sve načine sam probala doći do nove lozinke, ali nisam uspjela. I večeras sam malo kopala po nekim svojim bilježnicama i nađem na jednoj stranici korisničko ime i lozinku. Yessss!!!
A mogu vam reći da mi je baš falilo ovo moje pisanje. I sada, kada imam osjećaj da nisam mjesecima pisala vjerojatno bih trebala nadoknaditi sve i napisati što se sve novo dogodilo u mom životu. Ali, prije svega moram obaviti jednu stvar:
Moji dragi Porečani vjerojatno svi znaju da se u četvrtak u 18 sati u našem gradu dogodilo nešto što nas je sve malo izbacilo iz svakodnevne rutine i protreslo iz temelja. Poginuo je mladi čovjek, u prometnoj nesreći, naš Porečan Dean Diklić. Poginuo je u prometnoj nesreći koju nije on izazvao vozeći motor i ostao na mjestu mrtav. Imao je 31. godinu, bio je mladi poslovni čovijek, i iza sebe ostavio suprugu Gogu i malu dvogodišnju Anabel. Puno je ljudi ožaloščeno ovim događajem jer Dean je bio čovjek kojeg su svi jako voljeli koji je jako volio svoju obitelj, i pred kojim je tek bila budučnost. Nažalost, njega više nema, i ostao je samo gorak osjećaj da je život jako krhak i da nema garancije za ništa što će se dogoditi sutra. Nije garancija čak i ako se neizmjerno trudimo da nigdje ne pogriješimo. Jer Dean je imao kacigu, nije vozio prebrzo i nije skrivio nesreću, a sada ga nema.
Ja ga nisam imala osobno priliku upoznati ali igrom slučaja njegovu Gogu poznajem od malih nogu. Bile smo dobre prijateljice, i kada sam čula što se dogodilo jako mi je bilo žao, jer ne mogu ni zamisliti kako se ona sada mora osjećati. Oni su tek nekoliko godina bili u braku, dobili su tu preslatku djevojčicu i živjeli su život punim plučima. Trebati će joj puno snage i hrabrosti da nastavi život radi svoje curice, jer jedan veliki dio njenog života u trenu se ugasio. Deane, neka ti je laka zemlja, počivaj u miru.....
Znam, vratila sam se sa jako sumornom temom, ali od jučer od kad sam čula što se dogodilo stalno mislim na to. I došla sam do jednog zaključka, zbilja gubimo vrijeme živcirajući se bez potrebe zbog gluposti. Provodimo dane u frustracijama i mislimo da nam je život pun problema, a nismo svjesni da dok god smo živi imamo šanse svoje probleme i riješiti, i da trebamo zahvaliti bogu što smo živi i zdravi i da imamo šanse za ispraviti i svoje greške i vremena za riješavanje problema.
Svaki dan treba živjeti punim srcem i truditi se ne živcirati se previše, jer nema tog problema koji se ne može riješiti, i nakon puno živciranja i brige, obično se ti problemi riješe gotovo sami od sebe, i onda se ja kasnije pitam: " A zašto ja onda nisam spavala noćas?"
Eto, za večeras toliko, ne mogu više držati oči otvorene. Drago mi je vidjeti inače da smo dobili smajliće. Super. I da, zapisala sam lozinku i korisničko ime velikim slovima na dobro vidljivo mjesto da plavuša opet ne bi zaboravila kako se ulogirati!
Molitvom do nevinosti???
Gledala sam neki dan "U sridu".....Čujem crkva ima pravo rješenje za seksualni odgoj mladeži u Hrvatskoj! Treba se molitvom suzdržavati od sexa prije braka. Ma molim vas, gospodo svečenici, nemojte nas nasmijavati! Kao prvo, užasno mi je licemjerno čuti da nas uče o sexu oni koji su se navodno odlučili na celibat, i po nekoj logici uopće ne bi trebali znati ništa o sexu. A koliko je nekima od njih molitva pomogla u suzdržavanju to smo čuli iz nekih primjera i kod nas i u svijetu. Bolje bi nam bilo da uvedemo neki normalni seksualni odgoj u škole i to već od petog razreda, i da ga ne nazovemo, opet licemjerno "zdravstveni" odgoj ili "tehnički odgoj o anatomiji ljudskog tijela", nego da ga zovemo pravim imenom, da djeci pokažemo konačno da govoriti o sexu nije tabu, i da ih naučimo da se mogu nama obratiti za savjet i pomoć. Klinci su u pubertetu ionako dovoljno zbunjeni, a mi ih još dodatno zbunjujemo nepotpunim informacijama, i savjetima koji su u najmanju ruku smiješni. Kao rezultat dobiti ćemo mladež koja će skrivati od svojih roditelja što rade, neće znati o sexu ništa, osim onog što će čuti jedni od drugih ili iz raznoraznih časopisa, a to će nas dovesti do još više maljoljetničkih trudnoća, spolnih bolesti kod mladih cura i dečki, da ne nabrajam dalje.
Moj devetogodišnji sin trenutno pohađa župni vjeronauk, jer se priprema za svetu pričest. Na stranu to što već ima vjeronauk kao predmet u školi, pa mi baš nije jasno zašto mora ići još i na župni vjeronauk, jednom tjedno. Tamo ih lijepo uče svaki tjedan jednu božju zapovijed. I prošli tjedan je bila na redu ona "ne sagriješi bludno". Izmežu ostalog časna im je ispričala da u bludne radnje spada gledanje "prostih filmova" i čitanje "prostih novina" Voljela bih da mi netko objasni što djetetu od devet godina znači "prosti film"? Možda ima i pametnijih stvari o životu koje bi ih crkva mogla naučiti sa njihovih 9 godina. A o tome hoće li gledati porniće o tome će ionako sami odlučiti kada budu veliki, i neće pitati za dopuštenje niti župnika, niti nas roditelje.
Prvi znaci proljeća
Znam još je rano, i bit će još hladnih dana. Svejedno, ovih dana je u Poreču predivno. Nije hladno, sunce sja, i prošetati po rivi oko 3 popodne je stvarno pravi užitak. Još me je i neki ečkić zaustavio na ulici i htio mi prodati buketić visibaba. Nisam ih kupila jer znam da visibabe ne bi trebalo brati, zbog uništavanja prirode, ali svejedno su mi bile preslatke za vidjeti.
Ja sam danas malo krepana, jer me je pukao PMS, i boli me trbuh. S jedne strane nije ugodno, a opet svaki mjesec padne kamen sa srca jer nisam trudna. Nekako kako vrijeme prolazi sve se više bojim jer sada nakon što su mi klinci već 9 i 6 godina nekako mi se ne bi dalo još jednom prolaziti kroz sve to, trudnoću, pa mala beba itd. Premda, da se slučajno i dogodi, vjerojatno bi se navikli na novu situaciju, jer ne bih imala srca ići na pobačaj. Nikako. Zato, treba se potruditi da do toga ne dođe. A uzimajući u obzira koliko smo aktivni u zadnje vrijeme rizik je velik. A ne volim antibebi pilule. Nikada ih nisam pila. I onda se kao i večina žena oslanjam na podne dane. Ne znam, ovih dana idem na kontrolu kop svoje ginekologice pa možda razmislim ipak o nekom konkretnom načinu kontracepcije.
Inaće, trenutno mene malo mući viroza, ali ni izbliza onako kako je moj muž to odbolovao. Svaki put kad se on razboli ja se sjetim svih onih priča koje sam čula ili pročitala o "jačem" spolu i njihovom podnošenju boli. Isuse, ja sam mislila da ga je napala u najmanju ruku ptičja gripa, bez šale. NIje ustajao 3 dana iz kreveta, i toliko je jadnik šmrcao i kašljao da sam se uplašila za njega. Njegovala sam ga, jadnička, popio je jedno 20 litara čaja i u koji sam iscijedila jedno 5 litara limunade i umiješala pola kile meda (bez pretjerivanja). Dobro, izvukao se. A mene sada mući i viroza i PMS u isto vrijeme. Baš bih vidjela kako bi on to podnio. I još moram i voditi klinca u školu, skuhati ručak, opet otići po klinca i neznamnijaštojošne....Ne žalim se, valjda je to moja sreća da mogu dobro podnijeti neke stvari., A muški su takvi, nježni kao mimozice (ha,ha, već vidim sve eventualne muškarce koji su naletili na moj blog kako reže i ljuto pokazuju svoje mišiće i busaju se u prsa) Ja svog muža voim iznad svega, ozbiljno, on je moja ljubav života, ali sve teorije koje sam čula o muškarcima se tako lijepo daju dokazati na njemu. Nadam se da neće potvrditi i onu o muškom klimakteriju.
Dobro jutro.
Još uvijek se nisam razboljela. Nadam se da i neću jer mi i PMS vreba ovih dana. Oboje u isto vrijeme, baš i ne bi bila ugodna kombnacija.
30.01.2006. u 08:21 | 3 Komentara | Print | # | ^Evo me opet....
Zbilja nisam dugo pisala. Ne mogu vjerovati. Kad sam krenula sa ovim blogom mislila sam da neće moći proči dan da nešto ne napišem. I vidi vraga, kao da me je totalno šokiralo to što sam proslavila 35. rođendan, odjednom tajac. Istina je da sam imala prilično zanimljivih tjedan dana ( odnosno 9 dana, točnije.) Prvo što me malo iznenadilo je neki novi interes koji je moj mužić poče pokazivati za mene. Kao da ga je lupio drugi pubertet. I kao da smo se tek upoznali. Ne znam kako objasniti njegovo ponašanje. Mi smo inače ovih posljednjih godina bili jedan sasvim normalan bračni par u žiji život se povremeno znala uvuči monotonija. Znalo je proči i po mjesec dana da nam uopće ne padne na pamet da vodimo ljubav. Da li zbog problemčića u životu ili umora. Ne znam ni ja.
A onda se dogodila ova moja "metamorfoza", ako ju tako mogu nazvati. I valjda je uz gubitak kilograma došlo i moje samopouzdanje. A nema ništa seksipilnije od žene koja zrači samopouzdanjem. I počelo se događati nešto čudno. Dogodilo se recimo, prvi puta nakon dosta godina da smo vodili ljubav ujutro kada smo se probudili- Bilo je vrlo rano, 5-6 sati, klinci su još spavali, i onako snenu razbudio me je.....hm, nećemo u detalje...
Onda, na moj rođendan, osjetio je da sam budna u 3 ujutro i .....
I tako se to nastavlja dalje. Neću sad radi od ovoga erotsku priču, bez obzira koliko bi to neki vjerojatno željeli. Samo ću još jedno reći: možete li zamisliti dva i po sata akcije, nakon koje jedva hodaš jer ti koljena klecaju?
I kao epilog, neka nam je viroza ušla u kuću! Trenutno je muški dio moje obitelji bolestan, kašlju, šmrću, jauču, kako to samo muški znaju. Muž leži već treći dan, a s malim sam jučer bila koda liječnika. Ja sad čekam tko je slijedeći na redu. I molim boga da se eto sve zaustavi na njima, da i mala ne bude bolesna, a ja već osječam škakljanje u grlu.
Idem sada, peće se pile i krumpir u rerni. Čista klasika. Kombinacija koja uvijek dobiva. Popodne ćemo navijati za rukometaše. Dobro je za krvotok, malo podići adrenalin.
Ciao, ljudi....valjda neće opet proči 9 dana prije nego napišem nešto.
35
LJudi moji, ja danas imam rođendan!!!! I to 35. Probudila sam se jutros a klinci su me iznenadili sa ogrlicom u plavoj boji koju su sami izabrali. Tata im je dao novce da ne troše svoje i otišli su sami kupiti. Baš su slatki. I tako ja od danas mogu ponosno reći da imam 35 godina. I super se osjećam. Ispekla sam kolač da počastim moje doma, i sebe naravno. NIsam ovih zadnjih godina ni slavila nešto posebno rođendan. Poslijednji koji mi je bio malo bitniji je bio 30. Ipak je on nekako lijpo okrugao i počinješ novo desetljeće. A sada ću slijedećih nekoliko godina stalno slaviti 35. (zezam se, naravno) Ne, nema šanse da priznam 36, 37, 38 itd. Tamo do 40. Ma šalim se, ali važno je da se dobro osjećam, i da sam sretna. A godine, one i onako prolaze i onda bolje ne opterečivati se snjima.
20.01.2006. u 08:56 | 2 Komentara | Print | # | ^Snijeg u Istri...
Evo mene, nisam zaboravila na svoj blog i nije mi dosadilo pisati, kako je netko možda mislio (ako je itko i primijetio da me nije bilo dva dana)...Počela je škola, nove brige i nekako nisam imala volje pisati. Novost je da je jučer padao snijeg u Istri, i koliko sam čula u okolnom mjestima se čak uspio i zadržati neko vrijeme. Ali, u Poreču smo samo uživali neko vrijeme u laganim pahuljicama gledajući kroz prozor. I koliko god djeca bila žalosna da kod nas nije napadalo dosta snijega da bi oni uživali, meni je bilo drago da je tako. Jer užasavam se poledica, snijega na cesti i sl. zimskih radosti. Ja sam pravo morsko biće i ne znam ništa o zimskim ubjetima vožnje. Evo priznala sam....Nema to baš puno veze s tim što sam žena vozać (znam što su svi muški čitatelji pomislili) niti ima veze sa bojom moje kose (jesam, plavuša sam, pa što?) To jednostavno ima veze s tim da nisam navikla voziti po klizavoj cesti i bojim se. Iskreno, najiskrenije! No, jutros je padala kiša, od snijega ništa, a i temperatura nije preniska.
Eto, nakon male vremenske prognoze, što još reći?
Upravo pijem čaj, neki zeleni. Kažu dobar je za zdravlje, a i bolje mi je dan početi čajem nego odmah se šokirati kavom. S ponosom sam zaključila da sam se izvukla iz božičnih i novogodišnjih prežderavanja sa 0 kg viška. Ne znam ni sama kako mi je to uspjelo, ali eto, na svu sreću ne moram sada razmišljati kako ispraviti grešku koja se obično zna dogoditi svake zime.
Sada idem spremiti se, moram u grad, a baš mi se ne ide, jer još nije pravo ni svaniulo koliko vidim kroz prozor. Mračno je, valjda i zbog oblaka, i najradije ne bi ni bila ustala iz kreveta. Ali, što se mora nije teško, netko je rekao. Što je toj budali bilo. Meni je oduvijek bilo najteže učiniti ono što moram. Od kad sam bila mala: čitati lektiru, spremati moju sobu....A sada kad vidim hrpu veša koju "moram" opeglati onda mi odmah oadne mrak na oči. Tko to kaže da ja to moram? I onda uvijek nađem neki izgovor. ILI je zima, ili je pretoplo, ili nije hitno. Jedino opeglam uvijek na vrijeme muževo rublje, jer mi užasno ide na živce kad ujutro traži baš neku određenu majicu ili hlaće koje naravno nisu opeglane. Onda radije to napravim na vrijeme, jer mi je onda srce na mjestu i znam da neće biti nepotrebne nervoze ni sa moje ni sa njegove strane. Ali, zato se švercam sa druge strane, što ćeš moraš malo znati i mudrovait u braku, da bi svi bili zadovoljni.
Gotove ferije....
Eto, preživjeli smo i taj petak 13. Što se mene tiće sve je po starom. Ništa se nije posebno dogodilo što bi mi ostavilo ovaj petak u nekom posebnom sjećanju. Jućer sam klinca vodila na neki rođendan kod prijatelja iz razreda, a ja sam sa malom otišla kod orijateljice i čitavo popodne sjedila i klafrala. Curice su se igrale u sobi, milina jedna! Došli smo doma tek oko devet uvečer. Sve u svemu dan je proletio. I danas smo se već počeli koncentrirati na sutrašnju školu. Sreća pa ovaj tjedan ima popodne nastavu. Da nam ne bude preveliki šok, valjda. A i dobro je. Odvikla sam se od toga da u 7 izlazim iz kuće i to kad je vani mraz i stakla na autu zaleđena. No, dobro....već je i dosta ljenčarenja. Treba se trgnuti i početi ponovo normalno "živjeti", škola, pregledavanje zadaće i proljeće će brže doći. Ovo mi danas zbilja izgleda na pravi, dosadni dnevnik, tipa: ustala sam se, jela, legla i zaspala. Zato, da ne bi bila predosadna neću više ništa danas pisati. Uživati ću u današnjoj nedjelji, u zadnjem danu razbibrige i opuštenosti, pa ć možda sutra zbog nećeg biti onako baš pravo ljuta ili sretna pa napisati nešto pametno, zanimljivo.....Neznam, možda je moj život zbilja malo dosadan, ha? A možda je to i dobro. Znači da nema stresova, nema nekih većih problema. Dosadno je dobro, zar ne?
15.01.2006. u 11:58 | 0 Komentara | Print | # | ^Petak 13?
Znači, danas je petak 13. Što reći? Ljudi oko mene samo o tome pričaju, kao da će im to što je petak 13. danas biti izgovor za sve što im se loše dogodi. "Izgorio mi je ručak! To je zato što je petak 13.!" Ili, "Isključli su mi struju, taj prokleti petak 13."
Ja nikada nisam posebno vjerovala u takve stvari. Užasavala sam se priča baka, teta i sl. da me je netko urekao ako nisam neki ispit položila, ili ako sam bila bez dečka duže od 2 mjeseca. Kad sam se udala i nismo htjeli imati djece prvo vrijeme, odmah su krenule priče da nas je sigurno netko urekao, i slične gluposti. Ja neznam što je to s ljudima, zašto uvijek u nećem trećem traže razloge za svoje neuspjehe, nesreće ili vlastitu glupost. Sa svekrvom sam se tisuću puta posvađala jer nisam htjela slušati takve pričice. Kao, ne smije se otvoriti kišobran u kući, ne smije se voziti dječija kolica po kući, ne smije se držati cipele na stolu, itd. Izluđivala me je s tim, ali pošto ja baš nemam običaj šutjeti i nisam mislila da je moja dužnost ulizivati se svekrvi radi "mira u kući" bilo je prepirki koliko god ti srce želi. Sreća, žena je shvatila nakon nekog vremena da se samnom ne isplati prepirati, da ne namjeravam vjerovati u takve gluposti i prestala mi je govoriti takve stvari, ali se vjerojatno svaki put zgrozi kad, recimo uzmem ručni rad u nedjelju.
Inaće, što se moje drage svekrve tiće, mi se u principu dobro slažemo. Pogotovo uzimajući u obzir činjenicu da ne živimo u istoj kući, čak ni u istom gradu. Vidimo se par puta godišnje i to na par dana i za to vrijeme uspijevamo biti prijateljice i normalno razgovarati. Ne znam što bi bilo da smo non stop zajedno. Frcale bi munje sigurno. Ja sam davno rekla i mojim roditeljima i njoj da ne dam nikome da dira u moj život, brak ili način na koji ću odgajati svoju djecu. Prihvaćam savjete, ali u krajnjoj liniji odluka o tome kako ćemo živjeti je moja i suprugova. Naravno da sam zbog toga nailazila na velike probleme, pogotovo kod svekrve. Trebalo mi je dugo vremena da joj dokažem da definitivno neću dopustiti nikome da se miješa u moje odluke. I da se nemam namjeru ulizivati i dokazivati joj da sam vrijedna njenog omiljenog sinčića. Ja ju poštujem, ipak je ona rodila i odgojila čovjeka koji meni znači sve u životu, ali ja imam jedan život i taj jedan život ne namjeravam provesti ugađajući drugima više nego što je potrebno. Da me nitko krivo ne razumije, ja ću biti uz nju i kad bude stara i bude trebala pomoć, ali neću svoj život i svoje mišljenje stavljati u drugi plan radi nikoga. Zbilja radi nikoga....Ako postoji top lista važnih osoba u mom životu, ja sam jednu osobu stavila na prvo mjesto, a to sam, kako god to sebično zvučalo, JA!!!
To ne znači da svoju djecu i muža zapostavljam, ali ja sebi moram biti najvažnija u životu. To sam odlučila i toga ću se držati. I to će morati prihvatiti i ljudi oko mene, uključujući moje roditelje, svekrvu, i ostatak svijeta.
Opet ja malo filozofiram.....Sve zvuči kao da sam malo egoistična ili narcisoidna, ali nisam. Ja samo želim ovaj jedan život proživjeti najkvalitetnije što mogu, jer neću imati drugu šansu za popravljati greške. A godine prolaze........
